Šest godina. Toliko je prošlo od kada sam se počeo baviti trčanjem tj. odlučio barem na pet mjeseci koliko su trajale pripreme za prvi polumaraton, promijeniti nešto u životu i kauč zamijeniti treninzima na nasipu.
Šest godina.
Često se tako pitam što je to u trčanju da ti se tako podvuče pod kožu i napravi te ovisnikom… raznolikost treninga sigurno nije jer, željeli mi to priznati ili ne, trkački treninzi su bolno jednolični. Uglavnom trčiš na istom mjestu, s istim ljudima, slične kilometraže sličnim brzinama. Naravno, tu su intervalni treninzi, brdski treninzi, dugi treninzi… ali sve se na kraju svodi na isto jelo s par različitih varijacija i drugom kombinacijom začina. Nema tu ni ekstaze koja te lupi kada u tenisu namažeš frenda s 2:0 u setovima i baciš reket u zrak od sreće. U trčanju si samo ti, tvoji rekordi, tvoje dužine i tvoje pobjede. Nad samim sobom.
Racionalno analiziranje trčanja već je od samog početka osuđeno na propast, jer nekome tko ne trči ne možeš ni rukama ni nogama, a kamoli nekim grafovima, objasniti što te to gonja da na minus deset odeš na trening i, onako umotan kao statist u nekom post-apokaliptičnom filmu, bauljaš po maglovitim nasipu.
Ali, dragi netrkaču, vjeruj mi kada ti kažem – trčanje je najdosadnija i najbolja stvar koja ti se može dogoditi. Sve ovo gore nabrojano zapravo služi za ilustraciju koliko jedna jednostavna stvar može biti dobra… koliko zurenje u isti most ili umjetničku instalaciju na nasipu svaki drugi dan može biti zanimljivo. I koliko osjećaj nakon 10 kilometara zena koji provedeš sam sa sobom u glavi može djelovati bolje od bilo kakve psihoterapije.
Jer upravo ta jednostavnost ovog sporta čini ga toliko jedinstvenim i posebnim – samo ti, tvoje misli, ujednačeni tempo i slučajni šetači koji te gledaju kao da nisi normalan jer vani zeko traži mamu, a Sava je par stupnjeva daleko od toga da postane klizalište. Ali tebe se to ne tiče. Gledaš na Garmin, ostavio si peti kilometar iza sebe, ugrijao si se i super ti je… razmišljaš o šefu koji te danas naživcirao i smiješ se… i o susjedu koji svaki dan parkira na tvom mjestu i smiješ se… onda malo razmišljaš o hrvatskim političarima i opet se smiješ, no to nije čudno jer se tome svi smijemo i dok ne trčimo.
I tih sat vremena ti si sam sa sobom ili svojim frendovima iz kluba i nije bitno apsolutno ništa osim tog šljunka/asfalta ispod tebe i mosta u magli ispred.
I ako bi morao nekome opisati zašto još uvijek trčim, vjerojatno bi upotrijebio ove gore napisane rečenice. Naravno, ništa od toga ne bi pomoglo jer bi se ljudi i dalje čudom čudili zašto negdje moraš trčati ako te ne naganja netko s hladnim oružjem u ruci… tako je to dok si promatrač i slušaš o tome od svog prijatelja dok ispijaš makijato u toploj birtiji.
I tako jednoga dana, odlučiš i ti probati. Ideš samom sebi i drugima dokazati da to nije ništa posebno i da si ti imun na sportove koji ne uključuju loptu i barem dva gola. Kupiš tenisice, kupiš trenirku i jaknu za trčanje. I ponosno dođeš na trening misleći – odradit ću ih samo par komada. Da dokažem sebi i drugima da to nije za mene.
I onda jednoga dana sjediš za laptopom u nedjelju ujutro i pišeš ovakav tekst u kojem pokušavaš nekim smislenim rečenicama objasniti onima koji to čitaju da ti trčanje nije dosadilo i da nije bio samo jedan trening… niti dva… niti mjesec dana… nego puno treninga i puno godina.
Šest, točnije.
Vidimo se na tvojem prvom treningu 1. ožujka 🙂
Simke
———————————————————–
Salomon Running Team upravo upisuje 13. generaciju trkača početnika koji uskoro kreću s pripremama za jesenski zagrebački polumaraton. Ako imate volje i vremena proći s njima ljetne trkačke pripreme, preko ovog linka možete se prijaviti i svoj prvi trening odraditi već prvog dana mjeseca ožujka.
